Blog dečka koji obećava

Proganja me osjećaj da sam na nekoj bitnoj raskrsnici pogrešno skrenuo. I da idem ovim zbunjujućim putevima prateći oštećene znakove nečijom besposlicom, mladalačkom obijesti, zamrljane govnima i prljavim vremenom. Opet se uhvatim kako se blentavo nadam, blentavo tješim da ovaj put ipak vodi negdje, kad već dobro znam razliku između metafore i stvarnosti i da se nikako ne mogu vratiti na tu raskrsnicu, niti bi je znao prepoznati i kad bih se mogao vratiti. A možda je tamo spavao još poneki izbor, još poneki pravac, eto to se pitam… Nekad bih volio ubrzati da vidim kraj, otvoriti zadnju stranicu knjige, vidjeti zadnju rečenicu, nadam se da na njoj nema konopaca, pištolja, visokih spratova i krvi.

........

Ovaj dio u pjesmi kada se nađe u velikom autu, u velikoj kući, pored prelijepe žene i opet osjeća da je nešto off. To preispitivanje mi je uvijek iskrenije kad čovjek ima one „objektivne razloge“ da bude zadovoljan, zato što se postavlja pitanje zašto on postavlja to pitanje i onda činjenica da je na pogrešnom putu ima više smisla, dosta je vjerovatnije da je na pogrešnom putu. Dok nekom  mediokritetu koji poslije godina provedenih u uvjerenju da ima „veze sa životom“, skrivajući svoju ublehašku lijenost iza raznih razloga, koji prokocka jebene prilike da ima ikakvu sigurnost i egzistenciju, zapita se: „O, my God, what have I done?“, onda mu možeš samo spucat šamarčinu i nabit ga nogom. Dok onim koji su stvarno radili i trudili se, bili koristan šarafčić u društvenoj mašineriji,  i pitali se svo vrijeme bitna pitanja, i na kraju sjede u nekom, recimo, posranom mercedesu, nekako prije zaslužuju da im se da odgovor: gdje je ta sreća?

"In the land of the blind the one-eyed man is king" - nikad mi nije bila jasna ili prihvatljiva ova komparativna sreća (iako ova izreka se odnosi ne nešto drugačije, prije prosvjetljenje, ali poslužit će), kao ako ti fali koji prst, kako je čovjeku bez ruke? I slične gluposti. Nalaziti sreću u tuđoj nesreći - naravno, kroz komparaciju. Utjeha priprostih za priproste. Smiješno i licemjerno. Pogotovo u ovim slučajevima kada se uopšte ne radi o osjećaju zadovoljstva, i sigurno ne čulnog zadovoljstva, već onom "nečem". Onom nečem do čega vode pravi odabiri. Oni koji su se pitali takva pitanja, vrlo često si zamažu oči nekom osrednjom ljubavi, najjeftinijom drogom, drogom za siromašne - i novcem i duhom, i pitanja, recimo, zena, smisla, krajnje korisnosti jednstavno pokrije umor svakodnevnog života. Laganje samog sebe - jedan od najjačih mehanizama opstanka.

Maloprije na tv-u reče čovjek kako se u trenutku kada je postao svjestan svog materijalnog statusa sam sebi nije sviđao, a onda ništa nije učinio po tom pitanju - pomislio sam kako se ljudi previše namještaju pod svjetlom da bi se sami sebi sviđali, a ne da bi vidjeli stvari onakve kakve jesu...  

Moram ponovo pročitati „Henderson, kralj kiše“…

Talking Heads: Once in a lifetime

You may find yourself living in a shotgun shack
And you may find yourself in another part of the world
And you may find yourself behind the wheel of a large automobile
You may find yourself in a beautiful house, with a beautiful wife
You may ask yourself, "Well, how did I get here?"

Letting the days go by, let the water hold me down
Letting the days go by, water flowing underground
Into the blue again, after the money's gone
Once in a lifetime, water flowing underground

And you may ask yourself, "How do I work this?"
And you may ask yourself, "Where is that large automobile?"
And you may tell yourself, "This is not my beautiful house"
And you may tell yourself, "This is not my beautiful wife"

Letting the days go by, let the water hold me down
Letting the days go by, water flowing underground
Into the blue again, after the money's gone
Once in a lifetime, water flowing underground

Same as it ever was, same as it ever was, same as it ever was
Same as it ever was, same as it ever was, same as it ever was
Same as it ever was, same as it ever was

Water dissolving and water removing
There is water at the bottom of the ocean
Under the water, carry the water
Remove the water from the bottom of the ocean
Water dissolving and water removing

Letting the days go by, let the water hold me down
Letting the days go by, water flowing underground
Into the blue again, into the silent water
Under the rocks and stones, there is water underground

Letting the days go by, let the water hold me down
Leting the days go by, water flowing underground
Into the blue again, after the money's gone
Once in a lifetime, water flowing underground

You may ask yourself, "What is that beautiful house?"
You may ask yourself, "Where does that highway go to?"
You may ask yourself, "Am I right, am I wrong?"
You may say to yourself, "My God! What have I done?"

Letting the days go by, let the water hold me down
Letting the days go by, water flowing underground
Into the blue again, into the silent water
Under the rocks and stones, there is water underground

Letting the days go by, let the water hold me down
Letting the days go by, water flowing underground
Into the blue again, after the money's gone
Once in a lifetime, water flowing underground

Same as it ever was, same as it ever was
Same as it ever was, look where my hand was

Time isn't holding up, time isn't after us
Same as it ever was, same as it ever was
Same as it ever was, same as it ever was
Same as it ever was, same as it ever was
Same as it ever was, hey let's all twist our thumbs
Here comes the twister

Letting the days go by
Letting the days go by
Once in a lifetime
Let the water hold me down
Letting the days go by

Kako se spasiti od nesanice nego pametovanjem o životu?

Dani melanholije nepoznatog porijekla se nastavljaju, bez obzira na izvanredno napredovanje po pitanju ambicija na različitim frontovima, i na ne baš tako iznenađujuću afirmaciju na profesionalnom, akobogda-profesionalnom i ličnom planu. Neumoljivost melanholije govori o jačini njene kičme, karakteru, znači ona je tu, ona se probudi i ćao.. svemu i svačemu, nije bitno ni gdje sam ni ko sam, a još manje s kim sam. Ona se, za razliku od mnogo čega u meni, jednostavno ne da zbuniti.

Često se uhvatim kako razmišljam o kraju kosmosa i ima li šta tamo; vinograda, jagoda, žena dugih nogu i sličnog. Pitam se postoji li kakav joie de vivre u OTC obliku ili konzumu, a da nije alkohol. A još sam učeči farmakologiju demistificirao melanholiju, jebo mater serotoninu i njegovom nedostatku za svu prosutu patetiku pod ovim uskoro uništenim nebom.

Princip homeopatije iliti paradoksalne utjehe iliti klin se klinom izbija, uvijek dođe iz pera ovih jednako smiješnih podanika melanholije, u čijoj vlažnosti poetskog izraza, koliko god se isti trudio da bude krut, uvijek možeš da zaplivaš:

 „Život nam donosi, u neprestanim nanosima, najbolje ideje i pojmove, redom i najljepša osjećanja, sa svojim iznenađenjima i svojim potresima. A, kada nije pust i prazan, on pored svog tragizma, prima u sebe sav maestoso lijepe muzikalne fraze, te je u  sebi, pjevušim s orkestrom, dignuvši oči u neku daleku tačku. Hoće li ikada ustati u meni zakržljale moći moje biti? – tako se pitam osluškujući unutrašnju muziku s nadahnutim tonovima, odvijajući filmske prizore ovog romana. – Ali evo vidim, da moje snage spavaju u meni i da će se probuditi. Ja ih slutim kao na stablu predviđanja grana, vrela pjesma i žar nekih zujanja.Vrebaju u životu, doduše, na svakom koraku opasnosti i zasjede; ali naša nesvjesna baklja bdije u nama kao dobri genij. Makar sam se rodio pod nesretnom zvijezdom, meni se čini zaroniti u život znači kao poletjeti prema mliječnim stazama – u azurne beskonačnosti…“

Tin Ujević – Ljudi za vratima gostionice – El sentimiento tragico de la vida.

Odličan ovaj Bon Iver, samo da nije skoro svaka jebena stvar otpjevana ovim falsetom

U subotu sam dežurao u hitnoj. Bilo je posla do ponoći, a onda se smirilo. Povukao sam se u sobu i gledao kablovsku. Na jednoj od televizija je išao  „Seks i grad“, omiljena serija svih mojih bivših djevojaka koje su imale tri čiste u glavi.

Kraj prve epizode ima nešto tako njujorško i atmosferično. Kolumnistici, koja se u toj epizodi bavi pričom o razlikama u muškom i ženskom promiskuitetu, muškarac njenog života, kako će se kasnije pokazati, objasni joj da je pretpostavka od koje je krenula, kao i sama podjela, pogrešna, jer nije nikad bila zaljubljena. U trenutku kada je to izgovorio, ona opisuje da se iznenada osjetila tako umornom i kako je jedva čekala da stigne u krevet. Na samom kraju, kamera zamrzava njen lik i neki saksofon ide u pozadini. Neka nedorečena, ali opet jasno melanholična, umorna tema, tema umora. Jazz. Mogućnost početka i kraja. A jazz je uvijek za to, zbog širine tumačenja, improvizacija.

Razmišljao sam o tome, o tom iznenadnom osjećaju umora. Osjećaj poznat tek onako iz daljine, kao nešto što sam doživio u prošlom životu, ali ipak poznat. Kao kad, recimo, adolescent gleda neki film o nekim situacijama koje će tek kasnije imat priliku da doživi – možda je i doživio nešto slično, slično u grubim crtama, ali daleko preslikavanja situacije. Isto je i sa tim osjećajem, taj osjećaj iznenadnog umora, kada prava osoba kaže nešto bitno i pronicljivo. Osjećaj sigurnosti i mogućnost prepuštanja. Iako ti u tom trenutku nije baš jasno o čemu se radi, ali te savlada umor jer je dugotrajna, naporna potraga gotova. Mislim,.. gotovo je, dok ponovo ne počne.

Nema ništa patetično u tome. To je kao neki refleks. Intuicija. Id. Podsvijest. Kada je tijelo pametnije od tebe. Govori ti nešto čega nisi svijestan, i što ćeš, ako budeš imao dovoljno sreće i sam shvatiti nekad kasnije. A, naravno, onda će se sve opet, iz ovih ili onih razloga razjebati, a potraga će krenuti ponovo.

……………

Još uvijek spavam nekom trećinom sna na tim dežurama. Osluškujem noć, auta koja prolaze, budi me svaki šum. Lupanje vrata od auta i kočnice me digunu na noge. „Dobro jutro“, oni kažu, dobro jutro.., i uglavnom je, na sreću, neka glupost. Ponavljam protokole i diferencijalne dijagnoze da se uspavam. Smirujem onu krv što navre u čelo amatera  koji ustaje u hodnik neizvjesnosti do rješenja problema ili mogućih različitih komplikacija. Razmišljao sam o budućnosti, bijegu, o jednoj djevojci koja mi je skoro upropastila ljeto nečim što sam uvijek htio da čujem od nje. Sjetio sam se Kjerkegora koji kaže da titulu najnesretnijeg može ponijeti samo onaj koji živi u prošlosti i nadi. Naravno, u provincijskom vakumu, gdje su samo nadanja i prošlost živopisna,  lako je biti najnesretniji, ali buđenja u pola sedam, fiskultura, bolest i jad, od zgodnog zadrtog egzistencijaliste polako naprave pragmatika.

Mislim da sam ušao u taj tanki san negdje iza dva. Samo niz slika neke gužve, zamagljenog prostora, crveno- narandžaste svijetlosti, čaše, priča, usporene kretnje, lijepa lica koja bi želio da poznajem, a osjećaj koji sam imao, sjećam se jasno, družimo se često,  je bio kao u pjesmi od Counting Crows: „I dream I never know anyone at the pary and I'm always the host“

Probudila me poruka oko pola tri. Jedna od prijateljica, vjerovatno iz neke subotnje sarajevske gužve, pitala me gdje sam. Odgovorim joj uz razmjenu poslije ponoćnih nježnosti. Svi su negdje, pomislio sam. Svi su negdje bliže onom što žele.

A onda sam u onoj tišini razmišljao o romantičnosti te pozicije – čovjeka koji potajno umire u letargiji i sivilu provincije  dok radi nešto što je stvarno vrijedno. Sve je stvar stava. Ako čovjek daleko od sviju i svega što želi, radi nešto vrijedno sa osmjehom, entuzijazmom, pažnjom, posvećenosti prema samom poslu, ljudima, kolegama; da, onda, kako god to zvučalo, ta pozicija je romantična. A ako je frustriran, letargičan, smrknut, onda je to jadno kao i same okolnosti, okolina, i sasvim bezlično kao i većina stvari. Oblikovan je okolnostima, ne izdvaja se, jadan kao i sve oko njega.

Ostao sam možda budan deset, petnaest minuta razmišljajući o tome kako sam tako daleko. Ne zbog kilometara, već obaveza, koje kasape mogućnost obaveze prema nekom drugom, ili nečem drugom. Daleko od dešavanja, buke. Zato često odem u gužvu. Odem u onaj Podrum često, oko dva ili tri, kada kokuzluk i ostali razlozi prije vremena drugove i poznanike otjeraju u rupe od kafana ili kući. Odem, sjedim i pijem. Naravno, ponekad, potajno, čekam neku muzu, a njoj, uvijek i glasno: ni traga ni glasa. Ali uglavnom, lišen bilo kakve patetike upijam ispraznost ispraznosti da bih se uvjerio da ne propuštam ništa, nigdje .. što je opet teško. Nemir.  ….mislim da je taj nemir stvar konstitucije. Trebat će i godine da ga otupe ili možda da ga otopi dovoljno jaka radijacija neke osobe za koju više ne znam ni kako bi trebala izgledati.

Znam, zvučat će smiješno, ali i ovakvi kao ja se ponekad požele iznenada osjetiti umornim.

Mislim da se muzikofili mogu grubo podijeliti u one koji u muzici traže momente, ne vezano za žanr, pravac, kako god, koji su im bliski, s kojim se mogu identificirati, koji im predstavljaju dio dana, nečeg što je njihovo, nečeg što mogu da opipaju, nešto što je ovozemaljsko, najdeskriptivnija apstrakcija, koja ulazi u sve pore njihovog života na jedan neposredan, sveprožimajući način, gdje i muzika i tekst odgovaraju dinamici situacije, dok drugi u muzici traže, prije svega,  nešto što je novo, zanimljivo, originalno, vazdušno, obično vole te neke nepovezane žanrove, eksperimente, tekstovi im nisu važni, slušaju tu muziku isto tako često kao i ovi gore samo muzika koju slušaju rijetko ima ikakvu vezu sa onim situacijama u kojim se nalaze, znači oni doživljavaju muziku kao neko apstraktno biće koji šalje te svoje pipke na sve strane, nepovezano i sa čim što se dešava oko njih, već eto to nešto što zvuči kao, ustvari, ništa, je dobro jer je originalno, jer je novo, čudno, vrlo često su to oni elektro, tehno idioti itd. Dok ovi prvi tu apstrakciju dovode u vezu, obično preko teksta, sa onim što se dešava oko njih i u njima, i ovi prvi obično imaju najdraže grupe, albume, i pokušavaju da shvate cjelokupan opus onih umjetnika koje cijene, a ovi drugi obično vole ovu ili onu pjesmu, vrlo rijetko imaju onu listu najdražih, najbližih im umjetnika isto tako i albuma.

…..

„About today“ od The National, podsjeti me na mnoge ljude koji su stvarno talentovani, imaju sluha, često razumiju i čuju muziku, ali opet njihova shvatanja i doživljaj te muzike je tako sterilan. Recimo, ako se svira neka pjesma i neko to pjeva malo na svoj način, odsvira solažu uvodeći i neke druge, svoje tonove, onda to nikako ne može valjati, jer nije tako u originalu, ne shvatajući da je malo šta dobro u originalu, i da mnoge pjesme tek kasnije sazriju sa onim ko ih je napisao, i da većina „velikih“ umjetnika kada interpretiraju tuđu pjesmu koju vole, uvijek, baš uvijek unesu nešto svoje – što naravno, pijane ljude na dernecima koje se p'janski užive nikako ne čini „velikim umjetnicima“, ali u svakom slučaju, uz osnovnu korektnost u samoj muzičkoj interpretaciji – iliti ako nema falševa – čini ih opuštenijim ljudima i u muzici i u životu. Ovi jebeni sterilni idioti me tako nerviraju. Karakteristično, njihov trezveni stav o muzici se proteže na čitav život koji isto tako trezven, dosadan, sterilan, i sami oni su vrlo rijetko pijani.

Ova interpretacija je tipičan primjer sazrijevanja pjesme, koja je u studijskoj verziji skoro dosadna.  

Treći put gledam "Kao da je bilo nekad". Kako mi svaki put njihove mračne sudbine unose nemir i tugu u dušu. Nemirnu tugu. Da, namjerno sam se ovako izrazio.

Mustafa ef. Cerić je idiot, jebem mu mater odvratnu! Dok u V.Britaniji G.Brown sleti s vlasti jer je blago uvrijedio jednu realno priprostu i dosadnu osobu, ovaj kreten poziva na linč borca za ljudska prava! Mustafa ef. Cerić, kojem jebem odvratnu majku u usta, je sramota za svakog inteligentnog religioznog čovjeka.

Da, treba učiti na tuđim greškama...ako ti je cilj da postaneš krajnje dosadna osoba...

Proljeće stvarno ne bira trenutak kad će da te ujede za guzicu.

"Čovjek može da živi dok ima snage da se zavarava i tako da podnosi misao o nesavršenstvu svijeta i nestalnosti odnosa u njemu; kad izgubi tu sposobnost , on više nije za život, teško ga podnosi, i bolje mu je da ga što prije na lijep način odbaci.
Pa ipak, on to rijetko čini"
Ivo Andrić

Evo i čika G.Milić kaže: "Ne bi valjalo, potcrtao je, da BiH "usput" izgubi ono što je čini specifičnom: srdačnost, sposobnost povezivanja s ostalim ljudima u vrlo kratkom roku, neimanje straha od intimizacije s ljudima."
link