Blog dečka koji obećava

Ma kome ovo odgovara? Nikad mi nisu bile jasne te Garbage djevojke, još uvijek mi nisu jasni garbage ljudi. Oblaci se spustili u grlo. Kiša zamazala srce. Prašina s juga uvukla se među prste. I tako dalje. A ustvari nije.... Ovo je dan koji je,evo upravo, počeo s kamilicom, medom i smokijem. Jutros, nekad, valjda, se završio dan sa zaboravom.

Sad ću malo o sebi u trećem licu, kao ostali fićfirići na visokim pozicijama. Kjerkegor je bio u provinciji. Bilo je lijepo i teško. Smrdi na budućnost bosanskog čovjeka, još onog uljuljkanog među brdima. Kjerkegor tamo ima roditelje kojim nije lako. Kjerkegor se dobro najeo i slušao svakakve priče koje nisu za telefona. Priče koje obezboje oči, objese se o podočnjake, ulaze u snove, rađaju čudovišta iz sjena, pretvaraju ljude u maglu.

E vezano za ovaj dan koji je počeo s kamilicom, jer malo ćemo skoknuti na kraj,... tamo u provinciji ima jedan ormarić. Ondje su ljudi ostavili svoje nade i zahvale jednom doktoru u obliku pića koje ni stručnjak kao Kjerkegor ustvari ne može sve da prepozna. Iz tog magičnog ormarića je uzeo mogućnost tajne, smijeha, zaboravljanja, mogućnost jebanja početka u  njegovu glavu prevrtljivu.. a sve te mogućnosti zapakovane u litar pelinkovca i jegera, a pive uvijek ima, ah! Ali to sve skupa nije toliko bitno kao ovo što ću da vam kažem. Bitno je da se Kjerkegor vratio, na kratko ustvari. I moram dodati da se u provinciju nije išlo ni rad nekakvih bajrama i sličnih stvari, jer Kjerkegor je ateista, kao i hvala Bogu, svi u njegovoj porodici. Znači Kjerkegor se vratio, a saznao je to nekoliko sati kasnije pošto je autobus došao na stanicu. Kjerkegor je sjedio s Prijateljem i njegovom djevojkom, i Prijatelj mu reče:

„ Pa čovječe ti izgledaš duplo umornije od mene.. kao da si ti radio čitav dan“, e tada je Kjerkegor znao da se vratio kući...

....................

Ovo dole je isto „onako“ kao i sve ako se malo pažljivije posmatra, jer svijet i ono što bilo ko naziva životom je ustvari jedna smjesa subjektiviteta u kojoj se subjekat, a opet i iznova, začudi nad istinom da je princip paradoksa daleko učestaliji od bilo kakve logike. Pusa.

Ovo je jedan od težih odlomaka koje sam ikad čitao. Javi se onaj isti osjećaj u stomaku kao i kad sam prvi put došao do ovog dijela, nekad u srednjoj školi, drugi ili treći razred. Možda jer pisci koji će doći poslije, uključujući i Houellebecqua, nisu imali onu pjesničku vlažnost teksta. Čitav tekst kao kakvo teatralno pretjerivanja, koje eto, ipak ne ostavlja ravnodušnim. Kao govor čovjeka koji će se sljedeći dan otrijezniti i prihvatiti kakvog korisnog posla, jer još uvijek vjeruje u nešto novo. Mislim tako jer kad je čovjek u nešto uvjeren, pogotovo u apsurd, ustvari hajde da kažem: prije svega u apsurd; to ga ostavlja hladnim. Prihvatanje je hladno. Borba prije prihvatanja može imati ove uskličnike, upitnike, pridjeve, elokventnciju, teatralnost, vatru, kao i osjećaj mogućnosti da, kao i u ostalim borbama kojim se iskreno i optimistično pristupi, da stvari mogu krenuti u oba pravca. Prihvatanje je poraz, poraz je hladan, ili tužno smiješan - iako, bar kad je apsurd u pitanju, mnogi to nazivaju odrastanjem.

„ Ako me moja zvijezda iznevjeri… i ne bi bilo čudno: ona je tako dugo služila vjerno mojim hirovima; na nebesima nema više postojanosti nego na zemlji. Pa šta? Ako se mora umrijeti, neka umrem! Za svijet malen gubitak; a i meni samom je već prilično dosadno. Ja sam poput onog čovjeka koji zijeva na balu i ne ide na spavanje samo zato što još nema njegovih kočija. Ali kočije su spremne… Ostajte zbogom!

Prelazim u pameti svu svoju prošlost i nehotice sebe pitam: zašto sam živio? Radi kojeg cilja sam se rodio?… a po svoj prilici on je postojao i po svoj prilici bilo mi je namijenjeno nešto veliko zato što u duši svojoj osjećam neizmjernu snagu… Ali ja nisam pogodio tu namjenu; zanijeli su me mamci praznih i nezahvalnih strasti; iz njihove vatre izašao sam tvrd i hladan kao željezo, ali sam zauvijek izgubio žar plemenitih težnji – najljepši cvijet života. Koliko li sam puta od tada igrao ulogu sjekire u rukama sudbine! Kao oruđe smrtne kazne padao sam na glave osuđenika često bez mržnje, ali uvijek bez sažaljenja… moja ljubav nikome nije donijela sreće zato što ja ništa nisam žrtvovao za one koje sam volio; volio sam radi sebe, radi svog i ličnog zadovoljstva; zadovoljavao sam samo čudnu potrebu srca pohlepno gutajući tuđa osjećanja, tuđu nježnost, tuđe radosti i patnje – i nikad se nisam mogao nasititi. Tako onaj kojega mori glad iznemogao zaspi i vidi pred sobom obilna jela i pjenušava vina; on sa zanosom guta vazdušne darove svoje uobrazilje i čini mu se da mu je lakše; ali čim s probudi, sna nestaje… Ostaje dvostruka glad i očajanje…

Možda ću sutra umrijeti.. a na zemlji neće ostati ni jednog bića koje me je potpuno razumjelo. Jedni smatraju da sam bolji, a drugi da sam gori nego što jesam.. Jedni će reći: bio je dobar čovjek, drugi – nevaljalac. I jedno i drugo je laž. Vrijedi li živjeti poslije toga? A ipak živiš – iz radoznalosti: očekuješ nešto novo.. Smiješno i uvredljivo!“ Ljermontov - Junak našeg doba

Ima li šta zanimljivo u vašem životu?

Jednom je jedna djevojčica napisala rad na temu koje se ne sjećam i osvojila prvu nagradu u Jugoslaviji. Ne sjećam se ni čitavog sadržaja te nagrade, osim dijela gdje su još neka djeca, valjda iz literarnih sekcija ili neki drugi vrijedni pioniri i omladnici, išli na nekakav road trip po Hrvatskoj, s Dankom Oblakom, Brankom Ćopićem, Desankom Maksimović, i nekim drugim književnim, ali prije svega dječijim veličinama. Noći u šatorima, ispred vatre, sa gitarama...ili Ćopićevih bisera, od kojih se sjećam, zanimljivo ovog: „ Skloni se ti oblače (danko), da djecu sunce ogrije.“ Ta djevojčica, sada baka, koja poslije toga i nije više  pisala, reče mi u nedjelju: „ Čitav život jedno obično pretvaranje.“, frustrirana licemjerjem, i scenama punih smijeha, ljubakanja, lažne srdačnosti na vjenčanju od noći prije, nekog para na kojem se skupili svi skorojevići iz provincije, opareni šupljoglavci, nekadašnji kpj, danas strasni vjernici i slični. Osoba koja je zadržala onu žicu s kojom se rodila, ali ne može više da je upotrijebi, ta žica više ni čemu ne služi. Recimo ako je neko književnik i zgrabi određenu slavu na bazi svog melanholičnog preseravanja, kao Houellebecq, poslije nekoliko knjiga koje će steći slavu, većina će ih uspijeti da prevaziđe komplekse, da zamijeni filtre kroz koje svijet izgleda tako plavo, licemjerno, sjebano, prosječno, ili šta god što osjećajnog čovjeka frustrira, i postat će.. onako...iskusno pragmatičan, „važno je zdravlje“ i ostale gluposti; jer se afirmisao.

A šta će osobi ta ista crta u starosti, ako se nije afirmisala, nego samo da služi kao akumulator frustracija. Oni vide stvari na određeni način, kroz prizmu kroz koju se zbrljanost stvarnosti pretvara u čitav spektar različitih suština, koji i drugi ljudi naziru, osjećaju, ali ne mogu da se izraze, a potrebno im je pružiti utjehu, paradoksalnu doduše – onu vrstu utjehe koju recimo nalazim ja, konkretno u magazinu „60 minuta“ u kojem se prikazuje stvarnost onakva kakve jeste, a utjeha leži u tome da to još neko vidi i govori o tome, a ne da zavarava kojekakvim šarenim glupavim slikama. A ista stvar je i sa knjigama.

Ona više nije pisala. Ljubav, brak, posao, djeca, egzistencija i ostali razlozi i izgovori.   

Zato sam razmišljao o tome kako je uvijek šteta ako se neko ne ostvari u određenom smislu. Posebno je šteta ako je neko još u djetinjstvu dobio jasan znak ko bi mogao da bude. Tužno je ako se neko ne ostvari kao cjelokupna osoba, ali to je jedna od onih stvari koje jesu tragične, ali zbog svepriustnosti na njih se ogluši, kao što ljude pretjerano ne diraju neki razorni zemljotresi i poplave, samoubilački napadi ili neki drugi napadi tamo negdje daleko na istoku. Navikli se...

A ovo je već konkretno, znači priroda, okolnosti, pokažu ti jasan znak ko bi mogao, trebao da budeš, i to, moram dodati, na vrijeme, rano u djetinjstvu dok još nije kasno. Znak poslije kojeg dolazi trud, pa i nekakvi rezultati. Šteta zbog onih koji se ne ostvare u nečem konkretnom, kao i zbog onih koji se pokušavaju ostvariti u bilo čemu, i čitav život tapkaju u mraku, traže se. Ko su, zašto su, i šta bi trebali da budu. Šta je gore? (Retorički)

(Sjetio se Rembrandta, ne zbog pretencioznosti, već zbog atmosfere slike i opet dekoracije – nemoć, osjećaj da je kasno, kad jedino bitno što možeš da napraviš je da umreš, kao i Clint Eastwood u „Gran Torinu“  – za one koji nisu gledali, jebi ga....)

.................

Zanimljivo mi  da sam sebi obećao da ću napisati neki privlačan, veseo post, pun života, radosti, janjetine, praznika, putovanja, djevojaka dugih nogu i sličnog...

Sreća čistog hedonizma, pragmatičnosti, zlatnih sredina pali kod onih koji su tako napravljeni.

.....

U zadnja tri mjeseca nisam čitao koliko sam trebao, koliko inače čitam. Ali desilo se da sam zaredao šest fantastičnih romana – mislim... hm.. kako to vama objasniti – u duhu ovog bloga.. sa naglašenim plavetnilom, melanholijom, neizbježnim zaključcima refleksivne osobe. To su, znači, ovih slijedećih šest romana i pazite, dame i gospodo, kako počinju; hronološki:

......

Javier Marias – Sve duše (All souls koledž u Oksfordu, a ne neka ljigava patetika, da naglasim - iako je, naravno vješto je iskorištena slučajnost naziva sa onom kolekcijom likova u romanu)

„Dvoje od troje koje sam poznavao umrli su otkako sam otišao iz Oksforda, što me navodi da pomislim, sujevjerno, da su možda čekali da ja dođem i tamo provedem neko vrijeme kako bi mi pružili priliku da ih upoznam i kako bih sada mogao da pričam o njima.“

Kasnije je skoro zbog reakcije na taj roman i otkrića Johna Gawsvortha, i zbog proglašenja kralja Redonde,  napisao i „Crna leđa vremena“, koji isto zanimljivo počinje i ima sličnu atmosferu, ali nije roman u pravom smislu riječi.

......

Kazuo Ishiguro – Bez utjehe (ne tako reprezentativan početak, ali već uvodi u atmosferu romana – govori o važnom pijanisti koji je došao u mali grad, pun ljudi tužnih priča, kako će se kasnije ispostaviti)

„Činilo se da je taksisti neprijatno što tamo nema nikoga – čak ni recepcionera – koji bi čekao da mi poželi dobrodošlicu. Otišao je na kraj pustog hola, možda u nadi da će pronaći nekoga od osoblja skrivenog između biljaka i fotelja. Na kraju je spustio moje kofere kraj vrata lifta i promrljavši nekakvo izvinjenje, otišao.“

......

Javier Marias – Sentimentalni čovjek

„ Ne znam da li da vam pričam svoje snove. To su zastarjeli snovi, izašli iz mode, i više dolikuju mladiću nego odraslom čovjeku. Puni su događaja, a istovremeno veoma detaljni, pomalo razvučeni, mada veoma slikoviti, i liče na snove neke maštovite, ali u suštini jednostavne osobe. To su snovi koji na kraju malo zamore, jer onaj ko sanja uvijek se probudi prije nego što dođe do raspleta, kao da se onirički impuls iscrpi u prikazivanju pojedinosti ne mareći za ishod; i kao da je sam čin sanjanja idealan čaki ako je bez cilja.

Prema tome, ja ne znam kako se završavaju moji snovi i možda ne bi trebalo ni da ih pričam, budući da ne mogu da izvedem nikakav zaključak niti da izvučem neku pouku. Ali meni se čini da su zanimljivi i veoma snažni. Jedino što još mogu da kažem u svoju odbranu jeste da ja pišem polazeći od ovakvog vida svog postojanja – svoje beskonačnosti – koji sam sam odabrao.“

.......

Johnatan Franzen – Korekcije

„ Ludilo jesenjeg hladnog vazdušnog fronta s prerije. Može da se osjeti: desiće se nešto grozno. Sunce nisko na nebu, nevažno svjetlo, umiruća zvijezda. Nalet za naletom nereda.“

.......

I na kraju, roman koji sada sasvim lagano čitam:

Paul Auster – Bruklinska revija ludosti

„Tražio sam savršeno mjesto za umiranje. Neko mi je preporučio Brooklyn, i tako sam narednog jutra krenuo tamo, vozom do Westchestera, da izvidim teren. Pedeset i šest godina nisam ovamo dolazio, i ničega se nisam sjećao. Moji roditelji odeslili su se iz New Yorka kad sam imao tri godine, i shvatio sam da se, nekako više instinktivno, vraćam u kraj u kome smo nekada živjeli; poput prebijenog psa koji se vuče kući, ponovo dolazim tu gdje sam se rodio. Jedan tamošnji agent za nekretnine pokazao mi je šest-sedam stanova u kućama čije su fasade bile od smeđeg kamena peščara i ja sam, prije nego što je palo veče, iznajmio dvosoban stan s baštom, na Prvoj ulici, samo pola bloka udaljen od Prospekt parka. Nisam imao predstavu od tome ko su mi susjedi, i nije me bilo briga. Svi su radili od devet do pet i kako niko od njih nije imao djece, zgrada je bila relativno mirna. A ja sam, najviše od svega, žudio upravo za tim. Za mirnim svršetkom ovog mog tužnog besmislenog života...“

.......

Eto, malo prisjećanja na još jednu subotu, prije svog alkohola što će, kao i puno puta da sada, najvjerovatnije da poteče sistemom, malo prisjećanja na dan koji ne može ni „Mit o Sizifu“ da popravi.

Jedan zaključak za kraj: život je ustvari samo prostor za shvatanje besmislenosti života, a smrt je ukidanje tog prostora. Jao, jesam pametan.

(New York je tu dekoracije radi, sviđa mi se slika)

Neki snovi kao da su na kovanice. Sitniša nikad dovoljno u džepovima. Stanu prerano, uvijek kad ne treba. Prošle godine u ovo doba duvao je jugo desetak dana. Nije pala ni kap kiše, koliko se sjećam. Električnost, nervoza u zraku čim otvoriš oči htio bih nešto nedefinisano. Po stoti put: „ Za čovjeka koji je tankim nitima vezan za ono što se naziva život, jutarnje ustajanje je vazda težak zadatak.“ H.Broch.

Već sam se poželio ljeta, onog tamo negdje daleko.